Parabola o farizeju i cariniku koji su došli u hram na molitvu stoji samo kod Luke. Ona je književni i teološki biser Novog zavjeta. Danas je imamo za evanđelje nedjelje. Isus je volio pričati parabole u kojima rubni ili mangupi ispadaju simpatičniji od vjerskih službenika. Među njih spadaju ona o milosrdnom Samarijancu u Lk 10, 29-37 i ova o farizeju i cariniku u današnjem odlomku. Takvim parabolama tjerao je na razmišljanje, iako je službenim predstavnicima vjere moglo izgledati da njih provocira i podcjenjuje. Tako i nama danas on osobno naviješta parabolu o farizeju i cariniku ne da bismo ispitivali savjest drugima nego sebi. U svakome od nas krije se farizej iz današnje parabole, jer smo svi skloni vidjeti nedostatke drugih i isticati svoje vrline. Psalam 34 je zahvalno-poučna pjesma o Božjoj dobroti prema siromasima, pravednicima, ojađenima. Naš današnji pripjev je iz tog psalma: “Jadnik vapi i Gospodin ga čuje” (r. 7). U kontekstu parabole “jadnici” u današnjoj liturgiji su osobe koje uviđaju svoje promašaje i znaju da se ne mogu vlastitim zalaganjem iščupati iz svog moralnog blata. Prošle nedjelje Isus nas je u paraboli o nepravednom sucu i upornoj udovici poučio da molitva treba biti ustrajna. Danas nas u paraboli o farizeju i cariniku uči da ona treba biti ponizna. Svjesni svojih nedostataka mi se u svakoj misi udaramo u prsa dok izgovaramo: “Moj grijeh, moj grijeh, moj prevelik grijeh” u pokajničkom činu kojim otpočinjemo svoj sveti susret s Bogom i međusobno. Danas to želimo činiti svjesno i promišljeno. Pred Boga možemo doći samo kao raskajani sinovi i kćeri, svjesni svojih grijeha. Kao carinik iz današnje parabole.