Saduceji su bili članovi aristokratskih obitelji među svećenicima i laicima koji su nastojali vjerno služiti rimskim okupatorima da bi sačuvali svoje povlastice. Na područjuteologije razlikovali su se od farizeja time što su priznavali samo Petoknjižje a ne i kasniju objavu, pogotovu ne usmenu tradiciju. Zato nisu prihvaćali nauku o uskrsnuću mrtvih koja je među Židovima dozrela oko sto godina prije Isusova nastupa. U Post 38, 8 zatim Pnz 25, 5 (usp. Rut 4, 1-12) stoji propis o tzv. leviratskoj ženidbi. Saduceji prepričavaju u svom pitanju odredbe tog propisa: kad umre muž bez potomstva, njegovu nadživjelu ženu treba oženiti njegov brat i prvo dijete iz tog braka ima nositi ime pokojnika te uživati sva prava kao njegov sin. Saduceji ne razumiju način uskrsnuća mrtvih pa niječu činjenicu. Iznose slučaj žene koja se na temelju leviratskog braka udavala susljedno za sedam braće i ni s kim nije imala djece. Čija će biti supruga o uskrsnuću mrtvih? Iz samog pitanja izbija pretpostavka o istom životu s istim ljudskim odnosima i nakon uskrsnuća, uključivši i rađanje djece. Isus uči da o uskrsnuću osobe ostaju iste one koje su živjele do smrti, ali one ulaze u kvalitetno novi način egzistiranja u kojem ne važe više zemaljski zakoni. Ovaj prizor donose također Marko i Matej. Kod Luke je vlastito objašnjenje u r. 35-36: “… koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju. Zaista, ni umrijeti više ne mogu.” Ovakvom formulacijom Luka podsjeća na Isusov celibat te na neoženjenost i neudatost nekih članova Crkve: oni svojim načinom bezbračnog življenja svjedoče vječne vrijednosti. Luki je u ovom događaju vlastito i: “Ta svi njemu žive!” (r. 38). Iz Božjeg predstavljanja Mojsiju prilikom ukazanja u gorućem grmu Isus izvlači zaključak da će Bog vratiti u puni život Abrahama, Izaka i Jakova jer o njima govori kao o živima. Bogu živimo do smrti i iza smrti. On je sami život i ne dopušta da predu u ništavilo ljudi koje je stvorio na svoju sliku.