Godine 1925. slavila je Katolička crkva 1600. godišnjicu nicejskog sabora na kojem su sabrani biskupi definirali dogmu o bitnoj jednakosti utjelovljenog Sina s Ocem nebeskim. To je bio povod da papa Pijo XI ustanovi novu svetkovinu Krista kralja svega stvorenja (rex omnis creaturae). Odredio je da se novi blagdan slavi na posljednju nedjelju u listopadu, pred Sve svete da vjernici na zemlji glasno naviještaju slavu onoga koji se proslavio u svim svetima i spašenima. Papa je također želio da katolike potakne na svjesno življenje kršćanskih vrijednosti u modernom svijetu, protiv tzv. laicizma koji područje religije sužava na strogo unutrašnje područje duha i duhovnog. Srž blagdana izražena je u misnom predslovlju u kojem se ističe da je Otac nebeski pomazao Krista za vječnog svećenika i kralja svemira. On je smrću i uskrsnućem “dovršio otajstvo spasenja.” Sada njegovo djelo u svijetu polagano napreduje, a kad o koncu povijesti “svojoj vlasti podloži sva stvorenja”, predat će Ocu “vječno i sveopće kraljevstvo, kraljevstvo istine i života, kraljevstvo svetosti i milosti, kraljevstvo pravde, ljubavi i mira”. Saborska reforma odredila je da se ova svetkovina prenese na završetak liturgijske godine kako bi se bolje istaklo eshatonsko obilježje Isusova kraljevskog dostojanstva. Kvalitetna novost su svetopisamska čitanja, različita za tri liturgijske godine. Latinski izraz rex ornnis creaturae preveden je u Časoslovu ispravno s “kralj svega stvorenja”, a u službenom Misalu nespretno “kralj svega svijeta.” Svetopisamski korijen naziva je u Kol 1, 15: “On je slika Boga nevidljivoga, Prvorođenac svakog stvorenja… da u svemu bude Prvak”. “Svijet” ima politički prizvuk ovozemaljskih država. “Stvorenje” je svijet ljudi i prirode, svijet ukoliko od Boga potječe i u uskrslom Kristu dobiva puni smisao. Sabor izvrsno tumači: “Riječ naime Božja, po kojoj je sve stvoreno, sama je postala tijelom da kao savršen čovjek sve spasi i u sebi sve rekapitulira. Gospodin je cilj ljudske povijesti, točka prema kojoj smjeraju želje povijesti i civilizacije, središte ljudskoga roda, radost svih srdaca i punina njihovih težnji” (GS 45, 2).