U prvim stoljećima Crkve danje mise na Uskrs nije ni bilo. Svi su sudjelovali u bogoslužju vazmenog bdjenja i nije bilo potrebno novo liturgijsko slavlje otajstva uskrsnuća. Kad je u srednjem vijeku vazmeno bdjenje prebačeno na Veliku subotu dopodne, a ponestalo odraslih kandidata na krštenje, uvedena je danja misa na Uskrs kako bi većina vjernika, bez obzira da li je sudjelovala na obredima Velike subote, doživjela Uskrs.

U sve tri liturgijske godine čitanja na danjoj misi Uskrsa su ista. Za prvo čitanje imamo dio Petrova govora u kući Rimljanina Kornelija u Cezareji koji se zanimao za Isusov pokret, jer je već bio povjerovao u Boga Biblije. Petar iznosi kratko Isusovo javno djelovanje, smrt u Jeruzalemu i naširoko dokazuje da je On uskrsnuo, iako se ukazivao, samo odabranim svjedocima (Dj 10, 34.37-43).

Za drugo čitanje ponuđene su dvije mogućnosti: u prvom, uzetom iz Kol, Pavao podsjeća krštenike da su suuskrsli s Kristom; u drugom, uzetom iz 1 Kor, zove nas Apostol na dosljedno i svetkovanje, jer je “žrtvovan naš Vazam Krist”.

Za evanđelje imamo Ivanov izvještaj o otkriću Isusova praznoga , groba. Na Magdaleninu vijest da je netko “uzeo Gospodina iz groba”, Petar i voljeni učenik trče na uskrsno jutro, ugledaju grob prazan i uredno složene plahte u koje je Raspeti bio umotan prilikom sprovoda. Dok se Petar čudi, voljeni učenik “vidje i povjerova”.

Tako nas ova misa vodi na izvore naše vjere u Uskrsloga. i Crkva ju je primila od povijesnih svjedoka Isusovih, ali je; svjesna kako zbog okolnosti da nisu svi stanovnici Palestine onog vremena mogli vidjeti Uskrsloga, uvijek ostaje prostor za zdravu nesigurnost i osobnu odluku svakog vjernika.

U misnim molitvama ispovijedamo vjeru da nas je Bog kao Crkvu obnovio vazmenim otajstvima i ističemo da radosno prinosimo žrtvu kojom se Crkva Božja nanovo rada i hrani.