Za evanđelje imamo prispodobu o okrutnom dužniku. Sluga koji je molio i dobio od gospodara oprost goleme svote novaca, baca svoga kolegu u tamnicu zato što mu ne može vratiti dug od sto dnevnica. Ovu prispodobu donosi jedini Matej, iz čega proizlazi da je bila posebno važna za njegove povijesne čitatelje. 

Prošle smo nedjelje imali odlomak u kojem se zajednica trebala suočavati s pojavom zla u vlastitim redovima: Isus zabranjuje raskidati zajedništvo s posrnulim pojedincima prije nego ih iskreno pokušamo inspirirati na obraćenje. Danas je slična tema: tko iskreno priznaje da treba Božje oproštenje, mora opraštati ljudima koji mu nanose uvrede i zlo. 

Za starozavjetnu podlogu toj Isusovoj pouci imamo Sirahovo učenje o potrebi opraštanja: “Oprosti nepravdu svojemu bližnjemu, pa kad budeš molio, grijesi će ti se oprostiti. Ako čovjek goji mržnju na drugoga, kako može od Gospodina tražiti ozdravljenje?” U hebrejskom načinu razmišljanja “mržnja” ili “ljubav” nisu teoretski stavovi u nečijem srcu i mislima, nego konkretne akcije kojim ljudi jedni drugima škode ili pomažu. 

Zato ovdje prestati s mržnjom ili oprostiti znači obustaviti zlobne akcije protiv bližnjega, okončati s radnjama kojima drugima nanosimo zlo. Za pripjev imamo razmišljanje starozavjetnoga nadahnutog pjesnika o Božjoj spremnosti na opraštanje: “Milosrdan je i milostiv Gospodin, spor na srdžbu i vrlo dobrostiv!” Cijeli je psalam zahvala za ozdravljenje koje je ozdravljeni pjesnik sebi protumačio i kao milostivo oproštenje grijeha. 

Bog oprašta i ozdravlja, nije razjaren za sva vremena. “Dobrota je njegova s onima koji ga se boje!” U ovoj misi ispitajmo svoju spremnost na opraštanje kao odricanje od djela i riječi kojima bližnjega podcjenjujemo, vrijeđamo, potkopavamo. Svjesni da Božje odobrenje trebamo, tražimo snagu da opraštamo ljudskoj braći i sestrama.