Za prvo čitanje imamo pjesmu o gozbi koju Bog sprema na svetoj gori Sionu svim narodima. Poganima će Bog otvoriti oči da pristupe njegovoj svetoj gori. Oni će uživati prisutnost Božju i klicati Bogu Spasitelju, a Bog će obrisati svaku suzu s očiju, uništiti smrt zasvagda. U ovoj pjesmi prorok je pružio utjehu svojim suvremenicima koji su se osjećali nemoćni pred moćnim narodima sa sjevera i s juga. 

Gledao je dalje od zemaljskog mira i blagostanja, jer je znao da na zemlji nikada neće nastati vrijeme bez svake suze. Zemaljska gozba slika je nebeskog smiraja u Bogu. Izaijina radost na gozbi koju Bog sprema Židovima i poganskim narodima slika je gospodara iz Isusove prispodobe o svadbenoj gozbi. 

Izvorno ju je Isus uputio svećeničkim glavarima i starješinama naroda predstavivši se kao Očev Sin. Otac priređuje gozbu u čast sinu i zove goste. Tri puta šalje sluge da pozovu goste, “ali oni ne mareći odoše jedan na svoju njivu, drugi za svojom trgovinom” (r. 5). Na to gospodar naređuje slugama da s gradskih vrata pozovu sve koje nađu – “dobre i zle”. 

Gospodar prilikom obilaska gostiju nalazi jednoga bez svadbenog ruha te naređuje da ga izbace van “u tamu, gdje će biti plač i škrgut zuba” (r. 13). Isus završava prispodobu opomenom onima koji su se odazvali: “Doista, mnogo je pozvanih, ali malo odabranih!” Povijesno se to odnosilo na one kojima je prispodoba bila izvorno upućena: vjerski poglavari i službeni teolozi nisu prepoznali ni prihvatili u Isusu Očeva Sina s kojim nastupa kraljevstvo Božje. 

Isus ih je opominjao i poticao na odaziv. Onima pak koji uz njega jesu pristali Isus poručuje da trebaju činiti djela dostojna obraćenja. Svaka je misa gozba na kojoj nas Bog hrani svojom riječju i svojim posvećenim kruhom. Na nju se odazivamo s vjerom da po Isusu nastupa kraljevstvo Božje. Na misi prikupljamo duhovnu snagu da živimo svoju ljudsku i vjerničku svagdašnjicu svjesni svoje povezanosti.