Službeni latinski naziv Nedjelja palmi o muci Gospodnjoj potječe od jeruzalemskih kršćana koji su se od 4. st. skupljali popodne na Maslinskom brdu, tu slavili produženo bogoslužje riječi te uvečer u procesiji, s granama palme ili masline u ruci, ulazili u Jeruzalem. Time su vjernički ponovno uprisutnjivali Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem pred početak muke.

Običaj se širio s vremenom po Evropi, gdje su vjernici upotrebljavali zelene grane i drugih drveća te ih nakon sudjelovanja u bogoslužju stavljali u svoje domove ili na polja sa željom da Bog od njih odgoni zle sile i nevrijeme. S vremenom je uveden liturgijski blagoslov tih grančica na Cvjetnicu pred svečani ophod kako bi postalo očitije da zaštitna moć zelenih grana proizlazi iz blagoslova Crkve, a ne od nekih magijskih sila.

Mesijanski ulazak u Jeruzalem prvoj je Crkvi bio tako važan da su ga zabilježila sva četiri evanđelista utkavši u izvještaj elemente svoje teologije. U ovoj liturgijskoj godini čitamo danas Matejev izvještaj. Mi u svojoj liturgiji spominjemo danas Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem. Blagoslovljene grane ne možemo nositi u procesiji kroz mjesto u kojem živimo, ali i pojedinačni hod s liturgije s granama vanjski je znak naše vjere u Krista. Danas čitamo muku po Mateju.

U gradi vlastitoj Mateju kroz povijest muke istaknuto je sabiranje vjernih Židova i prvih pogana oko Isusa raspetoga. Time nas Matej podsjeća da smo svi mi krštenici Crkve zato što se sabiremo oko križa Isusova. Središte Crkve u svakoj župi jest Krist raspeti i uskrsli. To nastojmo proživljavati u tjednu muke Gospodnje.